UMNJACI – POSLJEDNJI BISERI ZUBNOG NIZA

Umnjaci (dentes sapientes) nazivaju se i: osmice, treći molari, zubi mudrosti, treći kutnjaci. Niču obično u periodu izmedju 18 i 25 godine, (a često i kasnije), što se smatralo zrelim odnosno mudrim, umnim dobom, te otuda naziv „umjaci“, a pošto zauzimaju osmu poziciju u vilici u odnosu na njenu sredinu, razlog je što nose ime „osmice“. Slična su obrazloženja i sa ostalim nazivima ovih zuba.
Umnjaci su neobični, neki kažu „hiroviti“ zubi. Mogu i ne moraju postojati, (po određenim autorima nedostaju u 20% slučajeva) dakle, imaju ili nemaju zametak; ako postoje mogu i ne moraju izniknuti; ako izniknu mogu niknuti čitavom krunicom ili samo njenim dijelom ; ako niknu čitavom krunicom položaj im može biti pravilan ili nepravilan. A i morfološki, za razliku od ostalih zuba, znatno variraju (slika) veličinom, brojem kvržica, brojem korjenova i korjenskih kanala.
Zašto su umnjaci ovako specifični, otkuda mnogobrojne morfološke varijacije krunice i korijena, i zašto se po tome razlikuju od ostalih zuba?
Moguće je da odgovor treba tražiti u činjenici da su umnjaci zubi koji posljednji niču, pa im je zbog toga na raspolaganju najmanje prostora za pravilan rast. Takođe se smatra da je evolutivnim razvojem čovjeka došlo do smanjenja vilica, što predstavlja problem osmicama da zauzmu odgovarajući položaj. Postoje stavovi koji govore da će u budućnosti, upravo zbog evolutivnog toka i tendencije redukcije vilične kosti, doći do potpunog odsustva razvoja umnjaka.
Bez obzira šta će biti, danas su umnjaci tu gdje su, dakle realnost, i ako su normalno razvijeni i pravilno smješteni u zubnom nizu treba ih tretirati kao i sve ostale zube, dakle, treba im posvetiti punu pažnju i učiniti sve da budu „posljednji biseri zubnog niza.“
Šta se dešava s umnjacima i koje su to posljedice ako oni ne mogu pravilno da se smjeste u zubnom nizu, i šta je uzrok takvom stanju?
Poremećaj u razvoju i položaju zametka umnjaka, nedostatak prostora (stenotopija), nedovoljno razvijene vilice, redukcija ili smanjenje vilica zbog promjene načina ishrane (industrijska hrana), disproporcija u veličini zuba i vilica (npr. kod ukrštenih heredita – nasljeđa, gdje osoba nasljeđuje od jednog roditelja velike zube a od drugog male vilice), zatim traume, frakture vilica, stvaranje cista, međusobno spajanje zuba, jaka kompaknost i sklerotičnost koštanog tkiva oko zuba, prekobrojni zubi i dr., sve su to mogući uzroci zbog kojih umnjaci ne mogu da izniknu (impaktirani su), djelimično izniknu (poluimpaktirani), ili potpuno izniknu a ne mogu pravilno da se smjeste u zubnom nizu.
Jedno od mogućih, kadkad vrlo neprijatnih i ozbiljnih posljedica, navedenih uzroka dovode do tegoba koje se mogu obuhvatiti pojmom „dentitio difficilis sapientis“ (otežano nicanje umnjaka). Ustvari, ovdje se najčešće radi o djelimično izniklom zubu (poluimpaktiran), kada je umnjak jednim dijelom krunice probio desni, a drugim se nalazi u gingivi i alveolarnoj kosti. Pošto desni nijesu čvrsto pripojene uz izrasli dio zuba, to se između zuba i gingive stvara džep koji nije izložen mogućnosti ni čišćenja ni samočišćenja već je, šta više, to mjesto gdje se zadržava hrana, razmnožavaju bakterije i kao posljedica nastaje zapaljenje. Ono je u početku lokalizovano samo na gingivalni džep, i na tom mjestu desni su crvene, otečene i bolne. Ako zapaljenje napreduje, infekcija dalje prodire u perikoronarni prostor (dio oko krunice umnjaka), i susjedna meka tkiva, tada su bolovi znatno intenzivniji, otok primijetno veći, dolazi do nastanka trizmusa (grč mišića za žvakanje) i regionalnog limfadenita, dakle, nastaje akutni perikoronitis. Daljim napredovanjem upala se, kadkad, širi u dubinu, prema korijenu zuba, bazi usne duplje, ždrijelu pa i prema sljepoočnici i dubokim predjelima vrata, što može poprimiti vrlo neprijatan, težak pa čak i po život opasan tok. Liječenje perikoronitisa se sprovodi u zavisnosti od kliničke slike.
Vaditi ili ne vaditi umnjake, kada i u kojim slučajevima ih odstraniti ili zadržati, su pitanja kojima su se stručnjaci bavili od davnina, pa čak i danas. Tako su prije viže desetina godina neki autori zastupali stav ranog vađenja umnjaka, izmedju 16.i 18. godine, da bi drugi bili mišljenja da tu hiruršku intervenciju treba odložiti za zrelije životno doba. Ima i onih koji su smatrali da treba preventivno, hirurški uklanjati umnjake još u stadijumu zametka, dakle kad je zub u začetku (germektomija-žermektomija). Ova, nekada primijenjivana metoda, o kojoj su rađene i doktorske distertacije, sada pripada prošlosti i istoriji stomatologije.
Danas u nekim zapadnim zemljama, sa veoma razvijenom stomatološkom zdravstvenom zaštitom, preporučuje se vađenje umnjaka do 25. godine života, iako ne pokazuju nikakve znake oboljenja niti prave bilo kakve probleme, jer će se tako spriječiti buduće, moguće komplikacije. Međutim, postoje i drugačiji stavovi, pa recimo prof. dr Thomas Daley iz Kanade kaže da se umnjaci „žrtvuju kao nijedan drugi dio tijela i to zbog tobožnje zdravstvene prevencije.“
Kada umnjake ne treba vaditi?
1. Umnjake u pravilu ne treba vaditi u pubertetu.
2. Ako postoji prostor za normalno nicanje umnjaka ostavljaju se i čeka konačan ishod rasta.
3. One koji su duboko impaktirani i bez ikakvih neželjenih simptoma ne dirati, jer je mala vjerovatnoća da može doći do neke komplikacije.
4. Umnjake ne treba vaditi samo zbog toga da kasnije ne bi prenosili pritisak na prednje zube. Istraživanja nisu dokazala da umnjaci obavezno izazivaju kompresiju na prednjim zubima.
Kada vaditi umnjake?
1. Ako dolazi do rekurentnog (povratnog) perikoronita.
2. Kod karijesa koji se ne može liječiti.
3. Ako postoji spoljašnja ili unutrašnja resorpcija.
4. Ako postoje cistične promjene.
5. Nastanak parodontalnog džepa distalno na drugom molaru i umnjaku.
Pošto su umnjaci, očito, specifični po mnogo čemu, pa i po neslaganju stručnjaka u vezi odluke o vadjenju ili zadržavanju ovih zuba, možda je upravo kod njih, pri ovoj dilemi, opravdano primijeniti stav „da sve što medicinski nije neophodno ne treba dirati“
U prilog karakterističnoj raznovrsnosti mudrih zuba, dodajmo i to da je jedno japansko istraživanje iz 2008. godine otkrilo da se u umnjacima nalaze „pluripotentne matične ćelije,“ pa na taj način ljudi čiji su umnjaci izvađeni mogu izabrati da im se posebnim postupkom u specijalnim ustanovama sačuvaju i upotrijebe u slučaju da im, kasnije u životu, zatrebaju matične ćelije.
O umnjacima, na kraju teksta, evo i jedan kuriozitet. Lombrozo Čezare (1836-1909), italijanski psihijatar i antropolog, osnivač mistične i reakcionarne kriminalne antropologije, postavio je tezu po kojoj određeni tip čovjeka ima urođenu sklonost za zločinačka djela, i teoriju o uskoj povezanosti između genija i ludaka (poznato djelo „Genije i ludilo“). Zanimali su ga i umnjaci pa je tvrdio „da Napoleon (1769-1821 francuski car, jedan od najvećih vojskovođa i zavojevača svijeta) nije imao umnjake, pa to dovodi u vezu s njegovim osobitim sposobnostima. “ Mnoge Lombrozove ideje, u njegovo doba bile su zanimljive, izuzetne a neke i genijalne, ali one ipak, kao npr. ova o Napoleonu i njegovim nedostajućim umnjacima, teško mogu da izdrže provjeru u savremenim naučnim dostignućima.