„Dvije su situacije u životu u kojima čovjek nikada ne treba da kocka: Kada nema sopstvenog novca za to i kada kocka svoj sopstveni novac.“ Mark Tven
Igra je jedna zajednička i bitna aktivnost kako u ljudskom, tako i u životinjskom svijetu, i koja pored svog zabavnog karaktera omogućava socijalizaciju i učenje različitih ponašanja i uloga (brige o sebi, odbrane, očinstva, seksualne…). Takođe se zna da je čovjek praktično oduvijek osjećao privlačnost ka slučajnosti, neizvjesnosti i sreći, ka mogućnosti predviđanja budućnosti i na taj način prevazilaženja zakona slučajnosti.
Igre na sreću su postojale još i u grčkoj i rimskoj civilizaciji, samo što su se učestalosti upražnjavanja istih razlikovale u zavisnosti od toga koliko je samo društvo odobravalo ovakve postupke. U današnje vrijeme one su već široko legalizovane i širom dostupne svima.
Kao teškoće u odupiranju trenutnom impulsu, poriv ili iskušenje da se sprovodi aktivnost koja je štetna po osobu ili njeno okruženje, tema poremećaja kontrole impulsa prvenstveno se bazira na temi patološkog kockanja, ali u ovu grupu spadaju i poremećaji kao što su kleptomanija, piromanija, trihotilomanija, poremećaj eksplozivnog reagovanja, kao i nespecifikovani poremećaj kontole impulsa.
U većini poremećaja iz ove kategorije, osoba percipira osjećaj tenzije ili unutrašnje aktivacije prije nego što će izvršiti akciju, a kasnije doživljava zadovoljstvo, gratifikaciju ili oslobođenje u momentu kada to sprovede u djelo. Povodom izvršene akcije može ali i ne mora da se javi kajanje, autoakuzacije ili krivica.
Faktor sreće daje jednake šanse svima. To je ono što privlači. Kada govorimo o igrama na sreću, jako rijetko se dobija, a jednom kada osoba pretjera u tome, gubici su svakog puta sve veći, na način što igrač dobija impuls da nastavi da igra i pribjegava različitim strategijama. On pozajmljuje novac, prodaje vrijedne stvari, vrši pronevjere, kako bi mogao da „prati ulaganja“. Ovo ga zatvara u zloćudni krug, kada osoba kocka da bi mogla da se „vadi“. Takođe, kako se plaši da ne bude otkriven, često krije svoj problem. Često laže, a ovo, zajedno sa rastućim gubicima, u velikoj mjeri ugrožava porodične odnose. Igra se pretvara u nešto najvažnije u njihovom životu, i posvećuju joj najviše vremena, a takođe najviše vremena provode razmišljajući o samom kockanju i pokrivanju dugova. Lako se ljute kada im se protivrječi ili kada se ispituju, a krug prijatelja se sužava na one koji su usko vezani za ove aktivnosti (prijatelji s lotoa, prijatelji iz bara…). Nisu rijetki ni osjećaji krivice, primarno nakon velikog gubitka tokom igre, ali ovi često nestaju i budu ugušeni preko sopstvenih izgovora da će se u sljedećem izvlačenju izvući. Ako se to ne desi, u nekim slučajevima mogu podleći subdepresivnim i depresivnim stanjima, koja mogu čak dovesti i do suicida kao jedinog mogućeg izlaza iz pakla u koji se pretvorio njegov život i život njegove porodice. Patološko kockanje se, osim kao poremećaj kontrole impulsa, može smatrati i zavisnošću, ali i kompulsivnim ponašanjem.
Kod poremećaja eksplozivnog reagovanja se radi o pojedinačnim epizodama agresivnog gubitka kontrole, koji su praćeni nasilničkim ponašanjem ili uništavanjem imovine. Ova manifestacija agresije nije povezana ni sa jednim prethodećim stresogenim događajem. Ovaj poremećaj je češći kod muškaraca, a od poremećaja koji se najčešće vezuju za ovaj, tu su zloupotreba alkohola, poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću i pojedini poremećaji ličnosti (antisocijalni, granični…). Takođe može biti povezan sa organskim poremećajima, kao povrede mozga, nedostatak kiseonika pri rođenju, ali i hormonski i metabolički poremećaji.
Kleptomanija se karakteriše impulsivnom krađom stvari koje su nepotrebne i lako dostupne normalnim putem, a koje se poslije bacaju, poklanjaju, vraćaju krišom ili čuvaju i kriju. Ove osobe se od lopova razlikuju po tome što nemaju objektivnih benefita od stvari koje su ukrali – kod njih je krađa više stvar nagona ili impulsa. Obično se krađe realizuju bez planiranja ili saradnje drugih i nemajući previše u vidu činjenicu da mogu biti otkriveni. Kleptomanija je ponašanje koje se ponavlja i koje se realizuje kako bi se olakšala tenzija i napetost, razumijevajući ovo kao osjećaj hitnosti i anksioznosti koji raste ukoliko se krađa ne sprovede. Kada konačno ukradu određenu stvar, tenzija pada. Češća je kao tranzitorna reakcija u situacijama stresa, kod osoba koje su jako mlade i koje doživljavaju porodične ili emocionalne probleme. U mnogim slučajevima u pitanju je i traženje uzbuđenja, zadovoljstvo kada im krađa uspije ili u sopstvenoj degradaciji i poniženju. Čak se smatra da ovo djelo može imati i antidepresivni ishod, pa se možda zbog toga kleptomanija može povezivati i sa depresijom, anksioznošću, kompulsivnim kupovanjem, bulimijom i poremećajima ličnosti. Studije pokazuju da su među slučajevima kleptomanije između 77 i 81% – žene.
Dodajte komentar