[heading size=”6″]Intervju sa jednim od autora knjige ,, Menadžment kvalitetom u domovima zdravlja” profesorom Evropskog univerziteta u Beogradu dr Rajkom Šofrancem[/heading]
Ovih dana je iz štampe izašlo prvo izdanje knjige dr Rajka Šofranca i dr Milice Šofranac „Menadžment kvalitetom u domovima zdravlja”. To je bio i povod za ovaj razgovor.
Profesore Šofranac, budući da dolazite iz sfere tehničkih nauka a svoj naučni rad dijelom ste usmjerili medicini, bolje reći menadžmentu u medicini, objasnite nam koji uslovi Vam omogućavaju taj spoj?
Kao i za prethodnu knjigu, „Menadžment kvalitetom u medicini”, glavni inicijator bila je moja supruga dr Milica Šofranac, koja je kroz praktični rad i iskustvo u zdravstvenoj ustanovi u kojoj radi (DZ Danilovgrad) shvatila da su menadžment, kvalitet, upravljanje, tehnike unapređenja, integrisani informacioni sistemi i ostale univerzalne naučne discipline, oblasti u kojima inženjeri imaju šta da kažu. Tako su demantovani tvrdokorni stavovi da knjige iz ove oblasti mogu pisati samo osobe sa medicinskim obrazovanjem. Mi smo nastojali da ova kombinacija radnog iskustva autora ostvari pravi rezultat i da poseban pečat knjizi.
Možete li u najkraćim crtama prezentirati koji je doprinos ove knjige kvalitetu zdravstvene zaštite?
U ovoj knjizi ukazuje se na određene metode, postupke i procedure koje bi mogle uspješno zadovoljiti potrebe pacijenta i zdravstvenih ustanova, u ovom slučaju domova zdravlja. Implementacija standarda kvaliteta u zdravstvenim ustanovama (domovima zdravlja) predstavlja neminovnost. Idući u susret tim procesima, smatramo da je ovo jedan mali doprinos toj nezaobilaznoj praksi. Zdravstvena zaštita se sagledava kao koherentni sistem u kome je primarna zdravstvena zaštita temelj i značajna karika u lancu organizovanja zdravstvenih usluga. Dom zdravlja je ustanova koja je najbliža i najneposrednije dostupna korisnicima zdravstvenih usluga. Istovremeno je posrednik za upućivanje pacijenata na dalje specijalizovane nivoe zdravstvene zaštite. Zato se u ovoj knjizi ukazuje na uslovljenost kvaliteta primarne zdravstvene zaštite, na kvalitet ostalih vrsta zdravstvene zaštite, kao sistemske cjeline koja obezbjeđuje kvalitetan nivo svih usluga pruženih korisnicima. Poseban doprinos daje ukazivanje na ulogu standarda kvaliteta i standarda akreditacije, sagledavajući ih kao komplementarne procese.
U knjizi detaljno opisujete standarde koje treba implementirati u zdravstvu. Možete li ukratko reći o kojim standardima se radi?
To su, prije svega, standardi koji se odnose na prava pacijenata. Imajući u vidu evropsku praksu, pacijenti imaju pravo na slobodan izbor ne samo ljekara već i zdravstvene ustanove u kojoj se pacijent želi liječiti. Sasvim je logično da će pacijenti birati one zdravstvene ustanove u kojima mogu da dobiju bolju uslugu, u kojima je osoblje pristupačnije i ljubaznije, u kojima je organizacija rada prilagođena potrebama pacijenta i gdje se uvažava ono što pacijent želi.
Globalno bi mogli standarde primjenljive u medicini podijeliti na ISO standarde i standarde specifične za medicinske usluge. U knjzi su posebno obrađeni ovi speciični standardi koji su kompatibilni sa ISO standardima.
ISQua (International Society for Quality in Health Care) definisao je međunarodne principe za standarde u zdravstvu 1997. godine. Sve je to prezentirano kroz pet principa i osam posebnih ISQua standarda za akreditaciju u zdravstvu. Sadržaj standarda je sveobuhvatan i odražava sljedeće dimenzije kvaliteta: dostupnost, adekvatnost, trajnost, djelotvornost, isplativost, sigurnost i održivost, sposobnost službi koje ih pružaju, kao i njihovo razumijevanje za zahtjeve. Standardi daju preporuke o tome šta bi trebalo da bude urađeno, a ne propisuju načine i norme na koje to treba da se ostvari. Svako ima pravo da do kvalitetnih usluga dođe svojim putem, na način koji smatra najprikladnijim za date uslove, raspoloživo osoblje i novac.
Šta sve regulišu standardi koji se postavljaju zdravstvenim ustanovama?
Što se tiče direktnog pružanja zdravstvenih usluga, standardi tretiraju pacijenta od ulaska u zdravstvenu ustanovu do izlaska iz nje – obuhvataju cio proces prijema, planiranja, liječenja i završetka liječenja, bilo da se to odnosi na potpuni završetak liječenja, ili na upućivanje u neku drugu ustanovu. Ispunjenost standarda podrazumijeva da postoje jasno defnisana pravila kako se, šta, gdje i kome radi, ko to radi, i ona su data u pisanoj formi. Ona se moraju poštovati. To nameće sistem rada koji stavlja pacijenta u centar sistema i obezbjeđuje da pacijent bude zbrinut na najbolji mogući način.
U knjizi je dosta prostora posvećeno akreditaciji. Šta se podrazumijeva pod akreditacijom, da li je ona obavezna i na koji će se način moći akreditovati zdravstvene ustanove?
Akreditacija u zdravstvu predstavlja, najkraće rečeno, verifkaciju standardizacije procesa i kvalitetnog rada, po međunarodnim standardima. Akreditacija će, htjeli ili ne, ubrzo postati sastavni dio medicinske prakse. Onda je bolje usvojiti je što prije. Akreditacija podrazumijeva da svaka zdravstvena ustanova obavlja svoj posao na najbolji mogući način i da koristi sve postojeće resurse.
Ciljevi akreditacije podrazumijevaju unapređenje kvaliteta, bezbjednost pacijenta, obezbjeđivanje djelotvornog i isplativog pružanja zdravstvenih usluga, stvaranje jednakih ili približnih uslova za pružanje zdravstvenih usluga u cijelom sistemu zdravstvene zaštite, uspostavljanje povjerenja korisnika u sistem zdravstvene zaštite i unapređenje menadžmenta u zdravstvu.
Profesore Šofranac, šta je u Crnoj Gori urađeno u ovoj oblasti?
Crna Gora je dosta uložila u poboljšanje zdravstvene usluge. Ako napravimo paralelu sa devedesetim godinama prošlog vijeka, osjeća se vidan napredak. Normalno, sa time ne možemo biti zadovoljni i lično smatram da je moglo da se uradi više. Što se tiče oblasti kojoj je posvećena ova knjiga, dovoljno je reći da smo jedna od rijetkih zemalja koja nema akreditovanu ni jednu ordinaciju, dom zdravlja, a da ne govorimo o bolnicama. Evidentni su neki pokušaji, ali po mojem dubokom ubjeđenju oni nijesu dali očekivane rezultate.
Mora se shvatiti da je ovo proces za koji treba definisati logički redosljed koraka i onda ići korak po korak. Preskakanje bilo kojeg koraka ili faze prouzrokuje disproporciju sa referentnim zahtjevima standarda.
Koji su onda, po Vama, koraci koje je potrebno sprovesti da bi proces akreditacije zdravstvenih ustanova bio efikasniji?
U knjizi je prezentiran originalni model za akreditaciju domova zdravlja. Veliki broj aktivnosti neophodnih za akreditaciju domova zdravlja i uopšte zdravstvenih ustanova grupisan je i radi lakše realizacije podijeljen u sljedeće faze: stvaranje institucionalnog okvira, priprema za promjene, proučavanje i usvajanje standarda, implementacija standarda, samoocjenjivanje – interna evaluacija, eksterna evaluacija – akreditacija.
Svaka od ovih faza sadrži veliki broj procesa i aktivnosti od kojih neke mogu da se odvijaju nezavisno, dok se druge kontinuirano nastavljaju i međusobno su zavisne. Mislim da je od svih faza najvažnija prva, jer treba formirati subjekte odgovorne za sprovođenje, defnisati njihove nadležnosti i izraditi i usvajiti standarde.
Svaka država treba da usvoji sopstvene standarde za kvalitet u zdravstvu na osnovu smjernica i preporuka međunarodnih standarda, uz očuvanje kulturnih, jezičkih, nacionalnih i ostalih specifčnosti. Namjena osnivanja nacionalne ustanove jeste povezivanje, usmjeravanje i stimulisanje neprestanog poboljšavanja kvaliteta u zdravstvu. Bez nje su djelatnosti za kvalitet usitnjene, nepovezane ili ih uopšte nema. Činjenica je da skoro sve države Evropske unije imaju svoje samostalne nacionalne institucije za kvalitet. Nacionalne institucije uglavnom čine: nacionalni savjet, agencija za akreditaciju i provjeru kvaliteta i resorno ministarstvo. Savjet i agencija treba da izrade standarde kako bi akreditacija zdravstvenih ustanova, pa i domova zdravlja, bila u skladu sa preporučenim standardima i smjernicama za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite.
Posebno bih se osvrnuo na rad agencije za kvalitet i akreditaciju. Ona treba da bude subjekt čija se nadležnost na području osiguranja i unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite i akreditacije u zdravstvu utvrđuje zakonom. Pored podrške formiranju nacionalnih kliničkih smjernica i kliničkih puteva i pružanju pomoći pri njihovom uvođenju u svakodnevni rad, agencija treba da obavlja i niz drugih aktivnosti. One su detaljno prezentirane u knjizi. Konstituisanjem pomenutih subjekata u sastavu nacionalne institucije, defnisanjem njihovih nadležnosti, usvajanjem standarda i uputstava (koje priprema agencija, a usvaja ministarstvo), stvoren je potreban institucionalni okvir za uspostavljanje kvaliteta u zdravstvu.
Dodajte komentar