Na septembarskom saboru ljekara u Bijelom Polju koje je impliciralo brojne raznovrsne teme ljekarske nauke i prakse bilo je riječi i o hroničnoj bubrežnoj bolesti. Anemija kao jedan od nezaobilaznih simptoma, njeno liječenje i postupci mogućeg ljekarskog djelovanja bili su predmet predavanja dr Marine Mugoše-Ratković, nefrologa Kliničkog centra u Podgorici i jedne od organizatora akcije vezane za promociju transplantacije kao najefektivnijeg terapijskog postupka u nefrologiji.
Hronična bubrežna slabost je bolest koja krupnim koracima napreduje u zastupljenosti među oboljenjima svjetske populacije. Podsjećajući stručnu publiku na postojanje 5 kliničkih faza hronične bubrežne bolesti čije postojanje se dijagnostikuje na osnovu vrijednosti glomerulonske filtracije koja je manja od 90 ml/min, dr Marina Mugoša-Ratković naglasila je važnost dijagnostikovanja bolesti već u prvoj fazi razvoja. Hronična bubrežna bolest, kako je više puta navela, predstavlja začarani krug iz kog pacijentu nema izlaza, ali postoje načini da se poboljša kvalitet života i izvrši njegovo produženje. – Završni stadijum bolesti označava liječenje nekom od metoda za zamjenu funkcije bubrega: bilo da se radi o dijaliznom modalitetu, bilo o hemodijalizi, peritonealnoj dijalizi, bilo o transplantaciji – objasnila je dr Mugoša-Ratković. Taj peti stadijum bolesti, kako je ovom prilikom naglašeno, prema preporukama Evropskog udruženja nefrologa (engl. European Renal Association, ERA) odlikuje se vrijednošću glomerulonske filtracije manjom od 15 ml/min.
Jedan milion pacijenata oboljelih od hronične bubrežne insuficijencije, prema nekim podacima i 1.5 milion, godišnje se nađe na programu hemodijalize, a broj novodijagnostikovanih pacijenata godišnje premaši cifru od 250.000. – Očekivano je da se poveća broj pacijenata sa hroničnom bubrežnom slabošću, ne zato što smo postali posebno bolesni, što mnogo duže živimo ili imamo dijabetesnu bolest, nego što je savremena medicina učinila da bolest mnogo prije, lakše i kvalitetnije otkrivamo – kazala je obrazlažući statistiku ove bolesti dr Mugoša-Ratković. Govoreći o finansijskom aspektu liječenja, ona je navela podatak iz istraživanja američkog medicinskog tržišta po kom se za liječenje 5-og stadijuma hronične bubrežne bolesti u SAD-u godišnje izdvaja 18 biliona dolara, što čini 6.6% ukupnog zdravstvenog prihoda ove zemlje. U Evropi se za ovu namjenu izdvaja oko 2% ukupnog zdravstvenog budžeta. Transplantacija, prema riječima dr Mugoša- Ratković, pored toga što je najsvrsishodniji način zamjene bubrežnih funkcija, predstavlja finansijski isplativiju varijantu u liječenju ove grupe pacijenata.
Posebnu pažnju, kada je u pitanju simptoma-tologija bubrežne bolesti, dr Marina Mugoša-Ratković posvetila je fenomenu anemije. Ovo je, kako je navela, jedan od stalnih, prvih i posljednjih faktora po kom možemo prepoznati hroničnu bubrežnu slabost. – Pacijent sa hroničnom insuficijencijom, 1-og ili 5-og stepena, ima anemiju koja nastaje zbog nedostatka zdravog parenhima i nedostatka hormona eritropoetina – objasnila je ona dalje. Iako se kod pacijenata sa početnom fazom bolesti pojavljuje u nevelikom procentu od 1-8% te populacije, učestalost anemije se radikalizuje u kasnijim stadijumima oboljenja tako da se u 41% pacijenata javlja u veoma teškom obliku. Taj procenat, kako je navela dr Mugoša-Ratković, ima izraženu tendenciju rasta.
Uzročnik ozbiljnih komorbiditeta vezanih za pogoršanje stanja pacijenata sa hroničnom bubrežnom bolešću, anemija se prije svega povezuje sa nastankom različitih kardiovaskularnih komplikacija od kojih, kako se moglo čuti na ovom predavanju, 95% čine razni poremećaji ritma koji nastupaju zbog hipertenzije, koronarne bolesti ili kao poremećaji koji dovode do kardiomiopatije. Paratir-eoidizam je samo još jedna od mogućih komplikacija koje se pojavljuju u ovom kontekstu.
Posebno pitanje predstavlja standardizacija vrijednosti hemoglobina u krvi ovih pacijenata. Pozivajući se na preporuke iz vodiča Američke i Evropske asocijacije nefrologa, dr Mugoša-Ratković objasnila je da ciljna vrijednost hemoglobina treba da bude u granicama 11-12 g/dl, ali, naglasila je, nikako ne treba da pređe koncentraciju od 13 g/dl. Pored toga, navela je i da klinička praksa ukazuje na potrebu za posebnim pozicioniranjem dijabetičara. Vrijed-nost hemoglobina kod njih treba da bude svedena na 10.7- 11 g/dl.
Ako se ima u vidu činjenica da je u vrijeme započinjanja liječenja anemije u zdravstvenim centrima izdvajan ogroman broj transfuzionih jedinica u cilju izvršenja transfuzije krvi, što je između ostalog imalo za posljedicu ogroman rizik od dobijanja hepatitisa i nekomfornost terapije, te da se danas ide na anuliranje takvih pristupa u liječenju, može se reći da je ostvaren značajan pomak kada je u pitanju komfornost terapije, poboljšanje kvaliteta života pacijenta i njegovo produženje koje je danas ostvarivo i u periodu od 30 godina. Danas se, kako je objašnjeno, ide za smanjenjem primjene transfuzije i povećanjem primjene sintetskih hormonskih preparata dobijenih od rekombinovanog eritropoetina. Eritropoetin rekormon jedan je od ljekova koji se od 1997. uspješno primjenjuju u terapiji hronične bubrežne bolesti kod pacije-nata na našim prostorima. Jedan od ljekova koji se preporučuju svojom posebnošću, a o čijim dejstvima je posebno govoreno na ovom predavanju, jeste Mircera (Roche). Riječ je o kontinuiranom aktivatoru eritropoetinskih receptora koji je od prije tri godine uključen u kliničku primjenu a odnedavno je, od strane Agencije za ljekove, registrovan i na našem farmaceutskom tržištu.
Dodajte komentar