Svaki čovjek se tokom života, prije ili kasnije, suoči sa gubitkom zuba. Razlozi tome mogu biti višestruki – oboljenje samog zuba koje počinje sa karijesnom lezijom, da bi se, ukoliko se blagovremeno ne preduzme adekvatno liječenje, proces proširio na zubnu komoru zahvatajući pulpu i pripadajuće strukture, te nastavio širenje dalje na korijen zuba i periapikalno tkivo. Do gubitka zuba može dovesti i oboljenje meko-tkivnih struktura – zubnog mesa koje se u početku manifestuje upalom – gingivitom, da bi se takođe, u slučaju izostanka adekvatne terapije, upalni proces proširio na koštane strukture i u konačnom doveo do gubitka zuba. Parodontopatija je bolest koja u uznapredovaloj fazi, u 3 i 4. stadijumu dovodi do klaćenja i ispadanja zuba.
Gubitak zuba dovodi do funkcionalnih, estetskih i psiholoških problema. Funkcionalni nedostatak manifestuje se gubitkom osnovnih funkcija stomatognatog sistema – žvakanja, gutanja, govora i disanja. Pored ovoga, usljed gubitka zuba neminovno dolazi do resorpcije alveolarnog grebana i smanjivanja bazalnog dijela kosti. Oko 88% krezubih i bezubih pacijenata ima problema sa žvakanjem i govorom. Estetski nedostaci manifestuju se smanjenjem visine lica, smanjenjem labio-mentalnog ugla, produbljivanjem bora na licu, rotacijom brade unaprijed (što doprinosi progenom izgledu), spuštanjem ugla usana, gubitkom tonusa mimičnih mišića (što dovodi do istanjenja ivice vermiliona), produbljivanju nazo-labijalne brazde, povećanju ugla filtrum-kolumela, povećanju dužine gornje usne (povećava vidljivost zuba prilikom smijanja), te spuštanju pripoja obraznog i bradnog mišića, što doprinosi tzv. opuštenom izgledu lica. Psihološke posljedice predstavljaju dijapazon različitih psihičkih poremećaja koji mogu izazvati i razne oblike neurotičnih promjena.
Gubitak zuba, razni oblici krezubosti ili totalna bezubost mogu se nadoknaditi raznim oblicima protetskih nadoknada, fiksnih ili mobilnih. Sve ove nadoknade imaju svoje prednosti i nedostatke kao i stroge indikacije kada ih treba primijenjivati. Značajan pomak u zbrinjavanju djelimične i totalne bezubosti predstavljala je primjena implantata koji su omogućili izradu protetskih nadoknada i u onim slučajevima kada je resorpcija alveolarnog grebena toliko uznapredovala da nije dozvoljavala izradu kvalitetnih mobilnih proteza, ili kada je gubitak zuba izražen, sa velikim međuzubnim prostorom, što je otežavajuća okolnost za izradu fiksnih protetskih radova – mostova i krunica. Prednosti protetskih radova na implantatima su višestruke – prevencija dalje resorpcije kosti, uspostavljanje i održavanje međuviličnih odnosa, poboljšanje funkcije mastikatornog aparata i facijalne ekspresije (mišićnog tonusa), estetski efekat – izgleda kao da zubi niču iz alveole, poboljšanje govora, okluzije, stabilnosti i retencije mobilnih nadoknada, oslobađanje potrebe brušenja susjednih zuba, poboljšanje opšteg psihičkog stanja, itd.
Na tržištu postoji veliki broj različitih implantnih sistema od kojih su najpoznatiji: Nobel Biocare, Straumann, Biohorizons, Bredent, ITI, Izomed, itd. Bez obzira o kojem se implantnom sistemu radi moraju se postovati sljedeća načela da bi implantacija bila uspješna: indikacije i kontraindikacije, biokompatibilnost, oseointegracija, protokol opterećenja implantata i procjena uspješnosti implantata.
Indikacije za implantaciju su: gubitak jednog ili više zuba ili totalna bezubost, što praktično znači svaki nedostatak zuba. U indikacije se ubrajaju i nedostatak dijela viličnih kostiju (retencija opturator – postresekcionih proteza) i nedostatak dijela lica (retencija facijalnih proteza). Kontraindikacije mogu biti opšte i lokalne, apsolutne i relativne. Među opšte kontraindikacije ubrajaju se sve sistemske bolesti (dijabetes, rahitis zavisan od vitamina D, osteoporoza, autoimuna oboljenja, AIDS, maligna oboljenja, itd.) ali i loše navike kao što su alkoholizam, narkomanija, strastveno pušenje. Uglavnom je riječ o relativnim kontraindikacijama ukoliko su bolesti u početnim stadijumima i pod kontrolom, dok su apsolutne kontraindikacije npr. svjež infarkt miokarda, pojedina teška oboljenja bubrega i jetre, terminalni stadijumi malignih oboljenja, zračna terapija ili hemioterapija koja je u toku. U lokalne kontraindikacije spadaju tumori, infekcije, loša higijena usne duplje, parafunkcije, ograničeno otvaranje usta, nepovoljni međuvilični odnosi, nepovoljni anatomski odnosi, itd. I ovdje je uglavnom riječ o relativnim kontraindikacijama dok su apsolutne kontraindikacije maligni tumori na mjestu predviđenom za implantaciju, akutne infekcije ili znatno ograničeno otvaranje usta. Biokompatibilnost podrazumijeva da je material od koga su izgrađeni implantati u harmoniji sa biološkim funkcijama živih tkiva, da je biološki inertan, da je njegova interakcija sa živim tkivima minimalna i da djelovanje tkivnih tečnosti ne izaziva nikakve promjene. Kao materijal izbora za izradu savremenih implantata nametnuo se plazmirani titanijum koji u najvećem procentu zadovoljava pobrojane zahtjeve. Oseointegracija podrazumijeva direktni strukturni i funkcionalni kontakt između organizovane žive kosti i površine opterećenog implantata. Protokol opterećenja implantata po savremenim koncepcijama može podrazumijevati neposredno, rano i kasno opterećenje. Neposredno (imedijatno) opterećenje podrazumijeva postavljanje privremenih ili konačnih zubnih nadoknada u prvih 48 sati nakon ugradnje implantata. U odnosu na okluziju zubna nadoknada može biti van okluzije sa antagonistima ili u punoj funkcionalnoj okluziji. Rano opterecenje predstavlja postavljanje zubne nadoknade u funkcionalnom kontaktu između 48 sati i tri mjeseca poslije ugradnje implantata. Kasno (konvencionalno) opterećenje podrazumijeva postavljanje zubne nadoknade između tri i šest mjeseci nakon ugradnje implantata, bilo da je riječ o jednofaznom protokolu (implantat se ugrađuje tako da se oko njegovog vrata adaptira meko tkivo, tj. jednim svojim dijelom prominira u usnu duplju) ili dvofaznom protokolu (implantat se ugrađuje tako da je potpuno prekriven mukoperisotalnim režnjem, njegovo ”oslobađanje” radi postavljanja “abatmenta” i opterećenja zubnom nadoknadom je druga faza). Procjena uspješnosti implantata obuhvata više kriterijuma kao što su funkcionalni (žvakanje, govor), psihološki (izostanak bolova, estetski rezultat) i fiziološki. Među pomenute kriterijume ubrajaju se i stabilnost implantata nakon uklanjanja zubne nadoknade, izostanak radioluscencije oko implantata na rendgenogramu, vertikalni gubitak kosti koji je manji od 2 mm godišnje (poslije prvih 12 mjeseci), izostanak bola, infekcije, parestezije. Liječenje implantatima smatra se uspješnim ako 85% implantata poslije 5 godina, odnosno 80% poslije 10 godina ispunjava navedene kriterijume.
Dodajte komentar