Na putu otkrivanja jedinstvenih bića
Autizam podrazumijeva poteškoće djece na područjima komunikacije, ponašanja i socijalne interakcije. Takva djeca odbijaju tjelesni kontakt, ne obraćaju pažnju na druge, potrebe zadovoljavaju vođenjem ruke odraslog, nemaju kontakta očima, ne igraju se s drugom djecom, ne percipiraju strah od opasnosti, smiju se bez razloga, upadljivo su hiperaktivni ili pasivni, djeluju kao da ne čuju, okreću predmete repetitivno, pružaju otpor učenju, ponavljaju riječi mehanički, nemaštovita su u igri, neobično su vezana uz predmet. Njima je važan redosljed, rutina i ne vole novine.
Autistični poremećaj i slični poremećaji svrstani su u skupinu pervazivnih razvojnih poremećaja ili poremećaja autističnog spektra (autistični kontinuum). Ovaj pojam, osamdesetih godina prošlog vijeka, uvela je engleska psihijatrica Lorna Wing. Poremećaji autističnog spektra su velika i etiološki raznolika skupina poremećaja rane dječije dobi nepoznate etiologije koja uključuje organske uzroke, posebno genetske, biohemijske, imunološke, traumatološke. Najznačajnije zajedničke karakteristike osoba koje su u spektru su poteškoće u socijalnim interakcijama.
Svaka osoba iz autističnog spektra je jedinstvena. Većina ljudi misli da zna kako autizam „izgleda“ ako u svom okruženju imaju osobu sa autizmom ili ako su gledali emisiju o autizmu. To je, naravno, potpuno pogrešno. Ko zna jednu osobu sa autizmom, zaista zna samo jednu osobu sa autizmom.
Moguće je da osoba u autističnom spektru bude natprosječno inteligentna i neošećenih verbalnih sposobnosti (40% osoba iz spektra) , a isto tako osoba iz spektra može imati i mentalnu retardaciju (35% osoba u spektru), dok je oko 25% osoba u spektru neverbalno, ali mogu naučiti komunicirati koristeći neverbalne načine komunikacije. Upravo se iz razloga širine i raznolikosti simptomatologije govori o autističnom spektru.
Zadržimo se na djeci koja pokazuju da autizam, ukoliko nije povezan sa mentalnom retardacijom, predstavlja posebnost i savršenstvo ,,nesavršenog“, jedinstvenost.
Jedna studija je pokazala da su djeca koja su imala autizam i poteškoće u ostvarivanju komunikacije, kod logopeda pokazala nevjerovatne rezultate i nadmašila sva predviđena očekivanja. Naime, dječak N.N. koji je imao dijagnozu autizma i mentalne retardacije prvi kontakt sa logopedom je uspostavio pisanim putem, on je sa lakoćom usvajao komunikaciju, bez prethodnog podučavanja, bilo govornim ili pisanim jezikom – on je to naprosto znao. Nakon tog slučaja, broj slične djece je porastao.
Autistična djeca poznata su i kao kristalna i indigo djeca. Definicijom autizma se smatra da osoba nema sposobnost uspostavljanja komunikacije, poteškoća sa prostornom orijentacijom, koje nema doživljaj svog tijela i prostora i koje slabo reaguje ili ne reaguje na ljude, zaključuje se, da je u svom svijetu i da ima mentalnu retardaciju. Međutim, ovaj stav se u posljednje vrjeme pokazuje i kao pogrešan jer se dokazalo da oni ne samo da vladaju jezikom, nego da u potpunosti razumiju sve što se oko njih događa, te da suprotno utvrđenom mišljenju, imaju vrhunski razvijenu emocionalnu inteligenciju.
Različite studije i praćenja djece sa autizmom dovela su i do odgovora na pitanje zasto većina njih ne želi da govori. Neki od njih ne govore zbog svjesnog izbora da ne govore. Oni u potpunosti vladaju jezikom i najverovatnije nije problem same govorne ekspresije, ali evo kako su sami, pismeno odgovorili na to pitanje:
,,Ne govorim jer ako progovorim zaboraviću odakle sam došao.”
,,Ne govorim jer ću izgubiti sposobnost intuitivne telepatske komunikacije.”
Indigo i kristalne generacije su neki novi naraštaji djece, nisu to samo autistični, tu ima djece sa drugim dijagnozama i onih koji nemaju nikakvih dijagnoza. Taj fenomen možemo hipotetički shvatiti i kao mogući dalji tok ljudske evolucije. U radu sa autističnom djecom primijetićemo da puno znaju o različitim stvarima. Kad jednom prihvatite da ispred sebe imate takvo jedinstveno biće i utišate se i samo posmatrate, tada omogućavate istinsku komunikaciju sa njima. Događa se da nešto pomislite i on vam klimne, potvrđujući tu misao. Kad omogućimo taj osjećajni nivo, koji nije naučna fantastika, nego nešto što je svuda oko nas, onda se čarobne stvari počnu događati.
Imati autizam ne ogarničava mogućnosti. Autizam samo mijenja način na koji razmišljamo i način na koji opažamo sopstveno okruženje.
Lijek za autizam ne postoji. Liječiti se mogu samo nepoželjni simptomi autizma kao što su agresija, autoagresija, psihomotorni nemir, te se u tu svrhu primjenjuju antipsihotici, sedativi, hipnotici. Takođe je bitno da dijete sa autizmom bude uključeno i u: bihevioralnu terapiju i defektološki tretman, zatim treba uključiti i grupne aktivnosti kao i pomoć kroz savjetodavnu podršku porodici djeteta. Potrebno je roditelje dobro informisati o ovom poemećaju, a najbolje informacije mogu dobiti od stručnjaka koji rade sa djecom sa autizmom: dječijih psihijatara, pedijatara, defektologa. Važno je da roditelj nauči da razumije potrebe i mogućnosti svog djeteta. Takođe, treba naučiti porodicu da i sa najmanjim ostvarenim napretkom svog djeteta budu zadovoljni. Djeca sa autizmom treba da budu uključena i u obrazovanju, što im je u Crnoj Gori omogućeno kroz program inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u svim osnovnim školama.
Nikoleta Dajković
Dip. spec. socijalnog rada i socijalne politike
Dodajte komentar