Kao izraz zahvalnosti i poštovanja Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Klinikama u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku i širom Hrvatske za školovanje ljekara i liječenje bolesnika iz Crne Gore, evo vraćanja “duga”, cum grano salis (sa zrnom soli), u vidu podsjećanja na ličnost prof. dr Karla Radoničića, porijeklom iz Boke, Crne Gore. Pomoć zagrebačkog znanja i vještine u medicini, ispoljena je i u septembru 2012. godine, kada je dr Željko Kašćelan sa timom iz Zagreba uz ljekare iz Podgorice uradio prvu transplataciju, presađivanje bubrega u Crnoj Gori. Tom prilikom došlo je do susreta dr Rajka Ostojića, ministra zdravlja Hrvatske i dr Miodraga Radunovića, ministra zdravlja Crne Gore.
Biografski podaci o dr Radoničiću, objavljeni su u monografiji Mihaila P. Miljanića: “Crnogorski ljekari do 1918. godine – Prilozi istoriji crnogorske medicine”, Podgorica, 2006. godine. Podatke je Miljanić je dobio od Radoničićevog sestrića Miloša Miloševića iz Dobrote kod Kotora, pisca “Studije iz književne i kulturne prošlosti”, Titograd, 1987. godine.
Prof. dr Dragutin-Karlo (Filipov) Radoničić, rođen je 1879. godine u Trstu, gdje mu je otac, kao pomorski kapetan, bio na službi u mornaričkoj kompaniji “Lojd”. Osnovnu školu, završio je u Trstu, a pošto mu se otac vratio u Dobrotu, učio je gimnaziju u Kotoru. Studije medicine završio je u Beču 1905. godine. Neko vrijeme radio je na Trećoj klinici u Beču, usavršavajući se iz Interne medicine kao asistent znamenitog bečkog interniste prof. dr Norberta Ortnera. Kada je 1907. godine Ortner postao upravnik klinike u Innsbrucku, poveo je sa sobom mladog asistenta Radoničića koji je pod njegovim patronatom objavio prve naučne radove. Kade se prof. dr Otmer vratio u Beč, poveo je sa sobom i dr Radoničića, koji je postavljen za šefa radiološkog odjeljenja i odjeljenja za liječenje tuberkuloze. U Zbor liječnika Hrvatske dr Radoničić upisan je 1918. godine, a za profesora Interne medicine izabran je po osnivanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1919. godine. Školske 1919/20. godine Radoničić je bio prodekan Zagrebačkog Medicinskog fakulteta, a naredne godine bio je rektor Zagrebačkog sveučilišta. Predsjednik Zbora liječnika Zagreba bio nekoliko godina, a zatim je bio i potpredsjednik Liječničke komore Hrvatske. Za člana Jugoslovenske akademije nauka i umjetnosti izabran je 1950. godine. U admirala Bokeljske mornarice proizveden je 1935. godine. Preminuo je u svom stanu u Zagrebu 12.11.1936. godine u 56-oj godini života. Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su vozom do Splita, a od Splita brodom u Kotor i sahranjeni u porodičnoj grobnici u Dobroti.
Utemeljio je 1919. Internu kliniku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Učenik je bečke škole (Grtner i dr.). Uz organizacijski, klinički i nastavni rad vršio je i razvijao sa svojim asistentima u Zagrebu naučna istraživanja. Prof. povijesti medicine dr Mirko Bražen Grmek objavio je spisak njegovih radova u stranim i domaćim časopisima. Posebno se bavio fizikalnom dijagnostikom, bolestima medijastinuma, kardiovaskularnog aparata, bolestima jetre, naročito etiologijom i patogenezom ikterusa. Uredjivački kolegiji Ljubomir Čečuk, Biserka Belisza i Milan Škribe objavili su obimnu građu pod naslovom “Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagreba”. U toj studiji stoji; “Interna klinika Medicinskog fakulteta (danas Klinika za unutrašnje bolesti s poliklinikom) osnovane je 22.V 1919. godine, ali pod imenom Medicinska klinika. Tog dana je dr Karlo Radoničić, asistent Medicinske klinike u Beču, imenovan redovnim profesorom Interne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Prof. dr Radoničić bio je do kraja životan predsjednik Klinike. Poslije njega, vodjstvo Klinike preuzeo je 1956. godine prof. dr Hugo Botteri, koji u saradnji sa dr Budakom izdaje prvi udžbenik Interne medicine 1940. godine na hrvatskom jeziku, koji od 1940. do 1956. godine doživljava šest izdanja. Iz tog udžbenika školovala se i generacija studenata upisanih 1948. godine.
Piše: doc. dr Božo Vuković
Dodajte komentar