Riječ emocija, dolazi od latinske riječi emovere, koja znači pokrenuti. Sličan korijen ima i riječ motivacija, latinski movere – kretanje. i instinkt i nagon označavaju unutrašnji podsticaj na određenu akciju. Njegoš je u stihu Gorskog vijenca: „Je li instikt al’ duhovni vođa, / ovdje ljudsko zapire poznanje!”, postavio pitanje o tome šta upravlja ljudskim ponašanjem, instinkt ili razum. Psiholozi razlikuju pojam instinkta od pojma nagon, dok su za Frojda ova dva pojma sinonimi. Za instinkt psiholozi kažu da je urođen, naslijeđen, a za nagon da ne mora biti urođen ili biološki programiran.
Emocije se mogu posmatrati kao unutrašnji, psihološki doživljaj, kao neodređena misao koja se ne ponavlja i nije podložna naučnim analizama. Budući da su emocije određena reakcija ljudskog bića na podražaje iz okoline u kojoj se živi, prihvatljivije je umjesto pojma emocije koristiti pojam emocionalna reakcija. Emocionalna reakcija može se razmatrati kao govorna izjava, koja se može analizirati i vrednovati. Međutim, odnos između govora i osjećaja ne može se vrednovati.
Sva osjećanja, emocije, mogu se razvrstati u dvije grupe: u prijatne i neprijatne. U neprijatna osjećanja spadaju: strah, strast, ljutnja, tuga, ljubomora, zavist, brige, žalost. Nasuprot neprijatnim osjećanjima postoje prijatne emocije: zadovoljstvo, sreća, radost, ljubav, nada, povjerenje i osjećaj zaštićenosti.
Emocije su psihološki proces koji se formira od nadražaja, opažanja, događaja u okolini, što se naziva percepcijom, opažanjem, zatim slijedi procjena opažanja, tjelesna obrada značaja percepcije, poslije čega nastupa spremnost za akciju -mišljenje, izbor ponašanja. Da bi osoba reagovala na neku promjenu u spoljašnjem svijetu, ona je prvo mora registrovati, bilo svjesnim opažanjem, percepcijom, bilo nesvjesnim reagovanjem, subspecijom.
Određene promjene u spoljašnjem svijetu opažaju se putem čula: vida, sluha, mirisa, ukusa, i reprezentuju u psihičku, mentalnu sferu mozga. U nervnom sistemu nastaje vrednovanje, procjena važnosti događaja i kad ličnost procijeni da je nadražaj važan i značajan, nastaje osjećaj, emocija. U procjeni intenziteta osjećaja koriste se izrazi da je osjećanje slabo, srednje jako, jako ili izuzetno jako. O pretjerano snažnoj emociji, govorimo kada su posljedice emocionalne reakcije, mnogo teže i ozbiljnije nego što je bio nadražaj koji je emociju izazvao.
Primjer pretjerane emocionalne reakcije jeste ljubomora, koja, ako izbjegne kontroli razuma, prelazi u ludilo sa kobnim posljedicama. Brojna statistička istraživanja pokazuju da je čak jedna trećina svih ubistava motivisana ljubomorom i zato ćemo se osvrnuti na ovaj oblik ispoljavanja osjećaja, emocije.
Ljubomora – Otelov sindrom
Riječ ljubomora je složenica sa dva značenja: ljubiti i morati. Glagol morati ima trostruko značenje: 1. ubijati, uništavati. 2. mučiti, kinjiti. 3. zamarati. U slovenačkom jeziku za ljubomoru se koristi riječ ljubosumnja, sumnja u ljubav. Ljubomora je, po definiciji Zorana Milivojevića, pisca obimnog djela „Emocije”, vrsta straha koji subjekat procjenjuje, smatra da postoji opasnost da osoba koju voli, voli nekog drugog. Šekspir je osjećaj prekomjerne ljubavi sa kobnim posljedicama, ubistva i samoubistva, opisao prije skoro četri stotine godina (1622). Svjedoci smo da i u novije vrijeme postoje ubistva iz ljubomore, pa se postavlja pitanje da li se nešto promijenilo u kontroli prekomjerne strasti, ljubomore u svijetu i kod nas. Otelo, mletački plemić i general, pod uticajem zlobnog, lukavog i podmuklog suparnika Jaga, iz ljubomore zbog sticanja vojnog položaja i zaljubljenosti u generalovu vjernu suprugu Dezdemonu, vješto izaziva generalovu ljubomoru, kao suparnika. Šekspir završava tragediju izjavom Otela da je „duboko volio, ali ne i mudro” i da kada je postao ljubomoran, postao je „wrought”, prevodioci kažu „smiješan”, mada bi bolje odgovaralo ovu riječ prevesti u smislu da je postao uzbuđen, jako napetih živaca, nekontrolisan, histeričan.
Ljubav i ljubomora su psihički procesi: prvo nastaje ljubav, a zatim ljubomora. Ljubav i ljubomora su osjećaji koji nastaju iz nagona, instinkta života za sticanje zadovoljstva i održavanja vrste. U toku treće godine života dijete počinje smatrati neke predmete „mojim”, „svojim”. U toku daljeg razvoja pojavljuje se osjećaj za posjedovanjem, osjećaj posesivnosti. U ponašanju, javlja se izražaj ljubomore i nastoji se da se svoje ili moje zadrži za sebe i onemogući da to i drugi posjeduju. Kako se ljudi veoma razlikuju u sticanju zadovoljstva i u procjeni šta je korisno, šta je dobro, lijepo i vrijedno, to ih opredjeljuje u ljubavi, neki ljudi vole žene, drugi vole životinje, biljke, predjele, a neki znanje, pravdu i politiku. U svim tim osjećajima ljubavi može da se razvije osjećaj ljubomore. Pogrešan je zaključak da je ljubomora znak velike ljubavi.
Dodajte komentar