Misli velikih ljudi valja čuvati za velike ljude. Kada, ako ne sada, citirati Aristotela, Mirku u čast: “čovjek velikog duha ponaša se sa umjerenošću u dobroj, kao i u lošoj sreći; on se nikada ne pokazuje ni deprimiran, ni egzaltiran, on nije ponešen uspjehom i obeshrabren neuspjehom; on ne traži pohvale za sebe, ni pokude za druge…”. No, Mirko je nas obeshrabrio i ostavio sa mnogim pitanjima bez odgovora.
Rođen je u porodici prosvjetnih radnika, Lakića i Magdalene, prije tek 48 godina. Odrastanje u intelektualnom domu prosvjetara učinilo je da njegovi stavovi i pogledi budu na nivou punog i iskrenog poštovanja prema čovjeku, životu i sredini u kojoj je postao to što jeste: ljekar, specijalista interne medicine, magistar medicinskih nauka pred odbranom doktorske teze na temu “Biohemijski markeri remodelovanja u procjeni i praćenju osteoporoze”. U beranskoj Opštoj bolnici, Mirko je ostavio trag humaniste, znatno doprinio njenom dobrom imidžu, a na internom odjeljenju dokazivao svoju punu profesionalnu umješnost, gdje je stekao povjerenje među pacijentima i ugled među kolegama.
U Visokoj medicinskoj školi, u Beranama, maksimalno posvećeno je sarađivao u nastavi od njenog osnivanja, prvo na predmetu fiziologija, a potom i na propedevtici i internoj medicini. Porodično prosvjetno nadahnuće prenosio je generacijama studenata, budućim višim medicinskim sestarama i tehničarima. Od Mirka se imalo šta čuti i naučiti, stučno, ali nadasve životno. Autoritet je izgradio na fundamentalnim principima dobrog učitelja. Njegova univerzitetska karijera je obećavala, a struka i nauka su ostale uskraćene za Mirkov specifičan dodir. O Visokoj medicinskoj školi se brinuo kao svom drugom domu, nesebično je dao poseban pečat današnjem izgledu škole. Njegov aktivan doprinos školi, za sve nas sa kojima je sarađivao, biće veliki nedostatak, a odlazak će zasigurno biti osjetan.
Radom u Crvenom krstu je po ko zna koji put pokazao svoju humanost, pravičnost i ljudskost, a aktivan doprinos beranskom sportu pružio je kao klupski ljekar i kroz uprave sportskih klubova. Svojom mirnoćom bio je uzvišen među ljudima, a harizmom dodirivao nadaleko.
U rodnim Beranama, zavičaju koji je beskrajno volio, ispisao je brojne stranice života, krupnim i čistim slovima, koje generacijama koje dolaze mogu biti putokaz načina plemenitog života i trag za poštovanje. Opraštajući se od Mirka, 30. maja 2012. godine, Vuka Golubović je rekao: “Pomogao je svima, sebi
nije mogao; izliječio je mnoge i ostavio ih svojim porodicama, a on je otišao”. Otrgnuvši mnoge od zle sudbine, svojim znanjem je prkosio bolestima i smrtima drugih, ali kao što to obično biva, poput nekog magnovenjskog prokletstva, kada zlo odnosi trenutnu pobjedu nad dobrim, Mirko nije izdržao. Toliko velik, a toliko ovozemaljski smrtan, ostaje mu da u nekom drugom svijetu nastavi da pobjeđuje. Ko zna nije li smrt život, a život smrt? Zasigurno je Mirko zadužio vrijeme u kome je živio, postao dio nezaborava, a sjećanje na njega neće dozvoliti da umre među nama, prijateljima.
Posledenji pozdrav, Bogdan S. Pajović, šef studijskog programa Visoke medicinske škole u Beranama
Dodajte komentar