Loading...
Trenutno ste u:  Medical  >  izdanje br. 120  >  Aktuelni tekst

Stari ljekari Brezovika

Objavio   /  

Prim. dr Gani Karamanaga

Specijalna bolnica u Brezoviku je počela sa radom 1951. godine. Osnivač ove institucije je bio Dr Jovan Kesler (1906-1959). Prethodna centralna bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu bila je Sanatorijum na Cetinju. Bolnica u Brezoviku sastoji se iz četiri paviljona za bolesnike, bloka za dijagnostiku (V paviljon) i centralnog administrativnog djela u čijem se parteru nalazi laboratorijska dijagnostika (mikrobiologija i biohemija)…

brezovikIz istorije zdravstva Crne Gore

Specijalna bolnica u Brezoviku je počela sa radom 1951. godine. Osnivač ove institucije je bio Dr Jovan Kesler (1906-1959). Prethodna centralna bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu bila je  Sanatorijum na Cetinju. Bolnica u Brezoviku sastoji se  iz četiri paviljona za bolesnike, bloka za dijagnostiku (V paviljon)  i centralnog administrativnog djela u čijem se parteru nalazi laboratorijska dijagnostika (mikrobiologija i biohemija).

Administrativni dio je bila kuća-rezidencija vojvode Boža Petrovića.

Poslije obavljenog specijalističkog staža u Baru nastavio sam u  Zavodu za plućne bolesti i tuberkulozu u Brezoviku kraj Nikšića. U Brezoviku sam bio  još jednom, kao učenik medicinske škole. Stigao sam vozom do Nikšića, a odatle lokalnim autobusom do Brezovika (6 km udaljen od grada). Prvo sam sreo dr Šćepana Simanića, a zatim prim. dr Slobodana Nikčevića, direktora ove ustanove. Bio sam srdačno primljen. Dali su mi jednu sobu na ulazu u paviljon za dijagnostiku, hranio sam se u menzi za personal. Jednom sedmično davao sam i dežurstvo u bolnici.

Načelnici paviljona su tada bili prim. dr Mišo Maksimović, prim. dr Vojo Borozan i dr Šćepan Simanić. Mr faramacije Blažo Petrović je rukovodio laboratorijskom dijagnostikom. Na centralnom, ili četvrtom paviljonu, bili su prim. dr Slobo Nikčević i internista dr Blažo Kovačević. Nešto kasnije je došao sa specijalizacije prim. dr Radovan Mijanović.

Časne sestre u Brezoviku  imale su  zasebnu kuću koja se nalazi sa desne strane pored kapije bolnice. One su poticale iz mnogih krajeva bivše Jugoslavije. Sjećam se nekoliko njih: sestre Josipa, Marija, Agneza, Imakulata. Za Božić je cjela dežurna ekipa bila u gostima kod njih. Bile su vrlo gostoljubive. Kasnije se njihov broj postepeno samnjivao u svim zdravstvenim ustanovama Crne Gore..

Prim. dr Vojo Borozan (1929-2012)

Bio je zatvoren na Golom otoku odmah poslije rata, 1948. godine. U svojoj knjizi Odnosi života i zdravlja kaže – bio sam revolucuionar 1944  a onda, poslije kratkog vremena,  kontrarevolucionar 1948. godine.

U Brezoviku je bila na lječenj starica iz jednog poddurmitorskog sela. Jenoga dana sa svojom pratnjom   htio je posjetiti ovu staricu tadašnji visoki funkcioner Vidoje Žarković. On je zatražio dežurnog ljekara (bio je prim. dr Vojo Borozana) koji se u krugu bolnice sastao sa  Vidojem i rekao mu – moj druže Vidoje, Vi ste i ovoga puta, kao i   mnogo puta ranije, zakasnili. Starica je dobro i otpušetna je prije dva dana svojoj kući.

Drugom prilikom bili smo zajedno na večeri. Odjednom on reče – slušaj, mi smo te pratili, vidjeli smo da se ti isto odnosiš prema tvojim zemljacima iz Ulcionja, Ostrosa i Vladimira, kao i prema drugima iz Šavnika, Boana, Nikšića. Bio je protiv svakog nacionalizma. Život je za njega bio jedna vsrsta filozofskog razmišljanja.

Ispričao sam mu jednu anegdotu (koja može biti i istinita).

U ljetnjim danima, na ulcinjskom pristaništu more je bilo uzburkano. Odjednom, čuo se doziv za pomoć od jednog davljenika. Dva policajca su mirno slušali dozive za pomoć, ali nisu reagovali. Vidjevši to davljenik povika – Kosovo  republika. Bez razmišljanja policajci obučeni skaču u uzburkano more i izvlače davljenika. Zbog toga je dr Vojo, kada bi smo se sretali, pozdravljao sa – Kosovo republika.

Godine 2010. sam bio na Cetinju i posjetio ga u njegovoj kući u Ivan-Begovoj ulici. Poklonio sam mu moju prvu knjigu Liječenje prirodnim faktorima  ulcinjske regije, on je uzvratio sa svojom knjigom Odnosi života i zdravlja.

Prim. dr Slobodan Nikčević  (1931-2013)

Moj prvi susret sa prim dr Slobom Nikčevićem bio je 1975. godine, kada sam nastavio specijalistički staž iz  pneumoftiziologije. Bio sam iznenađen srdačnim i kolegijalnim prijemom. U Baru su „stariji” ljekari bili hladniji i uzdržaniji u odnosima sa mlađim ljekarima. U Brezoviku je sve bilo drugačije. Na jutarnjem stručnom sastanku svi smo bili ravnopravni, cjenili su mišljenje svakoga.

Tokom ljetnjeg odmora jednom prilikom je bio moj gost u Ulcinju sa pokojnim Rajkom Grgurevićem (pomoćnik direktora za  pravna pitanja). Išli smo mojim čamcem do uvale Valdanos.

Za vrijeme mog prvog direktorskog mandata  u Domu zdravlja Ulcinj (1978-1982) bili smo na jednom zajedničkom sastanku u Ministarstvu zdravlja, kada je ministar bio prim. dr Branko Poček. Bilo je to vrijeme poslije zemljotresa 1979. godine. Na tom sastanku je bila raspodjela  vozila i medicinske opreme  koja je pristigla iz pomoći. U jednom momentu reagovao sam jer su počeli dijeliti opremu i ostalo i usmjeravati je prema sjeveru i srednjem dijelu Crne Gore. Pitao sam prisutne gdje je bio zenmljotres, i rekao da ja ne idem sa sastanka dok ne dobijemo sanitetski auto i odgovarajuću opremu. Prim. dr Nikčević je uzeo riječ i rekao – Gani je u pravu.

Strana: 1 2

    Štampaj       Email
  • Published: 79 days ago on April 6, 2019
  • Objavio:
  • Last Modified: April 6, 2019 @ 5:04 pm
  • Filed Under: izdanje br. 120
  •             NOVI BROJ PDF

    center

  • center

  • center

  • center
     

    center
     

    center
     

    center