Djeca kao najosjetljivija kategorija pacijenta su još u doba starog Rima prepoznata kao pacijenti koji treba da se liječe drugačije, što je prvim pisanim tekstom potvrdio Celzus. Soranus iz Efesa (II v.n.e) je dio svog obimnog djela o bolestima žena (De arte obstetrica) posvetio odgajanju i zdravstvenoj zaštiti djece. On je, između ostalog, pisao o ishrani novorođenčadi i odojčadi, dijarealnoj bolesti i “moždanoj groznici”, te se može smatrati prvim ginekologom-akušerom i prvim pedijatrom. Zakonodavstvo starog Rima sadržalo je i propise o regulisanju zaštite djeteta.
Pedijatrija je uvijek bila mnogo više od medicinske discipline koja se bavi liječenjem djece. Ona se bavi svim aspektima dobrobiti djece i adolescenata, na prvom mjestu njihovim zdravljem, njihovim fizičkim rastom i razvojem, mentalnim i psihološkim odrastanjem, omogućavajući da kao odrasle osobe u potpunosti izraze svoj potencijal.
Pedijatri se od drugih medicinskih disciplina koje se bave odraslima razlikuje po tome što se organizam novorođenčeta, odojčeta i djeteta bitno razlikuje od organizma odrasle osobe, i ne samo to, nego i po intelektualnoj zrelosti i uticaju socijalne sredine.
Konvencija o pravima djeteta obavezuje da ni jedno dijete ne bude lišeno prava pristupa uslugama zdravstvene zaštite, a uključuje i zaštitu porodice, majke, samohranog roditelja.
I pored svih deklaracija, konvencija, zakona i propisa – najveća odgovornost opet pada na doktore za mališane. Gledajući i učeći upravo od njih shvatam da pedijatar ima ogroman i težak zadatak.
Pedijatri, pored svoje osnovne uloge, istovremeno su zaštitnici prava i interesa svakog pojedinačnog djeteta, svjesni značaja najosjetljivijeg dijela populacije. Pedijatriji imaju najmlađe, najnježnije i najiskrenije pacijente i noseći tu odgovornost trude se, sprovode i pružaju svima isti kvalitet zdravstvene zaštite, često izlazeći iz svoje uniforme ljekara, ulazeći u ulogu roditelja, drugara, vaspitača, učitelja…
Osobenost fiziologije i patologije dječjeg organizma, a s druge strane i njihov beskrajan entuzijazam za ozdravljenje, čine specifično klupko medicine koje pedijatriju i pedijatre uvijek izdvaja u poseban entitet. To je poput beskrajne trke između entuzijazma malog pacijenta i njegovog ljekara zaštitnika, u kojoj imamo ravnopravne takmičare sa podjednako teškim zadatkom i sa zajedničkim ciljem – ozdravljenjem.
U Deklaraciji o pravima djeteta navedeno je da ”čovječanstvo duguje djeci ono najbolje što može da pruži…” a pedijatri upravo imaju tu misiju, da ti “veliki mališani” budu veliki i ljudi.
Dr Stanislava Višnjić, specijalizant pedijatrije
Dom zdravlja, Nikšić
Dodajte komentar