Epilepsija (epilambanein, grčki – ščepati, zgrabiti) predstavlja neurološku bolest koja se manifestuje epileptičkim napadima. Epileptički napadi su iktusni dogadjaji čije ispoljavanje nastaje zbog prekomjerne i/ili hipersinhrone aktivnosti jedne ili više populacija (grupa) neurona.
Zasto je važno znati osnovno o epilepsiji?
– Zato što je veoma česta!
– Zato što može i životno ugroziti oboljelog!
– Zato što se pacijent može ozbiljno povrijediti pri padu zbog epileptičkog napada!
– Zato što treba znati zbrinuti osobu u napadu!
– Zato što treba razumjeti ovo oboljenje i raditi na suzbijanju stigme!
– Zato što je planiranje porodice bitno kod pacijentkinja sa epilepsijom!
– Zato što redovno uzimanje ljekova pomaze!
– Zato što postoji hirurško liječenje!
Epileptički napadi i epilepsija
JEDAN EPILEPTIČKI NAPAD NIJE EPILEPSIJA
Epileptički napad predstavlja jedan od osnovnih simptoma (znakova) kojim mozak reaguje kada je nadražen ili oštećen različitim noksama. Epileptički napadi su najčešće simptomi hronične neurološke bolesti epilepsije, ali se, takođe, često javljaju i kao simptomi raznih drugih poremećaja koji privremeno nadražuju mozak.
Učestalost oboljevanja od epilepsije
Incidenca (broj novooboljelih/100.000/godišnje): U razvijenim zemljama 40-70/100 000/godišnje, u zemljama u razvoju:100-190 novooboljelih. Kada govorimo o prevalenci tj. o ukupnom broju oboljelih u datoj populaciji u dato vrijeme, ona se kreće: 0,5-1% a to znači da od 200 osoba sigurno jedna, a nekada i dvije, boluju od ovog oboljenja. Mortalitet – stopa smrtnosti: 1.0-4.5/100 000 oboljelih. Smrtnost bolesnika sa epilepsijom povećana je 2 do 3 puta u odnosu na opštu populaciju, uglavnom na račun smrtnih ishoda usljed osnovnog uzroka epilepsije, konvulzija, nesrećnih slučajeva, dugotrajne prijmene antiepileptičkih ljekova i povećanog rizika od iznenadne smrti kod mladih bolesnika.
Učestalost napada je različita kod pacijenata, što zavisi od mnogo faktora. Smatra se da 1/3 bolesnika ima manje od jednog napada godišnje, 1/3 bolesnika ima od 1-12 napada godišnje, a preostala 1/3 bolesnika više od 12 napada godišnje. Ukoliko u periodu od dvije godine sa upotrebom jednog adekvatnog lijeka u dovoljnoj dozi, ili dva adekvatna lijeka u dovoljnim dozama, ne uspijemo da stavimo napade pod kontrolu, govorimo o rezistentnoj epilepsiji i tada je potrebno pokušati novim ljekovima i dozama, ako ne uspijemo potrebno je razmotriti druge tipove liječenja (hirurgija, vagus nerv stimulacija, dijete…).
Od epilepsije u svijetu boluje od 50 do 60 miliona ljudi! Broj oboljelih možemo zamisliti kao da su svi stanovnici Francuske oboljeli!
Etiologija i klasifikacija
Epileptični poremećaji su simptomatski (tj. simptom poznatog uzroka kao što je moždani udar ili tumor) ili idiopatski (bez poznatog uzroka). Idiopatski poremećaji vjerovatno imaju genetsku podlogu.
Kako se napadi manifestuju
Epileptički napadi se klinički ispoljavaju, prepoznaju ukoliko pacijent ima gubitak svijesti, kočenje i trzaje ili grčeve ruku i nogu, samo jedne ruke ili jednog prsta. Mogu da se jave izmijenjeni osjećaji, trnjenje jednog ekstremiteta ili polovine tijela, trnjenje , utrnulost drugih djelova tijela, psihički ili autonomni fenomeni, sa ili bez poremećaja svijesti. Nekada se dugo ne prepozna da se radi o epilepsiji – kada pacijent ima jutarnje trzaje ruku, kada se dešava da ispadne predmet iz ruke (četkica za zube, mobilni telefon…).
O epilepsiji govorimo samo onda kad se utvrdi da se radi o hroničnom poremećaju moždane funkcije zbog strukturnih ili patofizioloskih promjena u mozgu. Isključuju se provocirani napadi: febrilni napadi (usljed povišene temperature), napadi provocirani jasnim uzrokom (alkohol, metabolicki poremecaji…).
Epilepsija je najčešća hronična neurološka bolest od koje boluje 0.9% stanovništva, među kojima je najviše djece i adolescenata.
Stigma i epilepsija
Često nedostatak znanja i neadekvatnog stava prema bolesti može otežati njihovo prilagođavanje. Dijete s epilepsijom može biti izloženo izbjegavanju, zadirkivanju i isključivanju iz aktivnosti od strane druge djece. Kao i sva druga djeca, dijete s epilepsijom želi biti prihvaćeno, prilagođeno i biti poput ostale djece.
Epilepsija kroz istoriju
Najraniji zapis u kome se može prepoznati epilepsija je Hamurabijev zakonik (Hamurabi, 1792 p.n.e. – 1750 p.n.e., je sedmi vladar Amoritske dinastije starog Vavilona). Stari Grci su epilepsiju nazivali „sveta bolest”, a Hipokrat je prvi veliki ljekar koji je 400 god. p.n.e. dao opis ove bolesti i shvatio da je to problem u funkcionisanju mozga. U Evropi je 1815. godine otvorena prva specijalna bolnica za osobe sa epilepsijom. Za mnoge poznate licnosti kroz istoriju zna se da su imale epilepsiju: Buda, Sokrat, Julije Cezar, Aleksandar Veliki, Napoleon, Apostol Pavle, Dostojevski, Vinset van Gog, Molijer, Čajkovski, Hendl, Pitagora, Petar Veliki, Aleksandar Makedonski, i drugi, a njihovo pominjanje može da ohrabri oboljele od epilepsije, jer su uprkos ovom oboljenju ove ličnosti su zadužile čovječanstvo.
Dodajte komentar