Miomi su nekapsulirani dobro ograničeni benigni tumori materice. Sastoje se od gusto zbijenih vlakana glatkih mišića između kojih je prisutna manja ili veća količina fibroznog tkiva. U skladu sa tim mogu se čuti i termini fibromiom, fibrom, fibroid, lejomiom i drugi.
Predstavljaju najčešće benigne tumore materice, smatra se da su prisutni kod svake četvrte reproduktivno aktivne žene. Rijetko se javljaju pojedinačno, najčešće se nalaze multipli miomi. Uglavnom su loptastog oblika, veličine do 15mm, ali se mogu naći i izrazito veliki tumori težine 20 kilograma i teži. Različite konzistencije, od vrlo čvrstih (kalcifikovani miomi) do mekih (nekrotizirajući miomi).
Etiologija i patogeneza
Nastanak mioma nije u potpunosti razjašnjen. Dominira mišljenje da su unicelularni tj. da nastaju proliferacijom jednog klona glatke mišićne ćelije. Karakterišu se pojavom isključivo u toku reproduktivnog perioda žene, što snažno ukazuje na hormonsku (estrogensku) zavisnost mioma. U prilog tome ide činjenica da se dimenzije mioma naglo povećavaju u trudnoći i stanjima koje prati povećan nivo estrogena, a da dolazi do zaustavljanja rasta ili spontanog smanjenja dimenzija tumora pojavom menopauze. Dokazana je veća koncentracija estrogenskih receptora na ćelijama tumora u odnosu na miometrijum materice. Najčešče se javljaju nakon 25. godine, veoma su rijetki u adolescentnom periodu.
Klasifikacija mioma
Prema lokalizaciji nastanka tumora miomi se mogu podijeliti na korporalne, istmične, cervikalne i miome okruglih veza. Korporalne miome u odnosu na anatomske slojeve zida možemo podijeliti na intramuralne, subserozne i submukozne.
Intramuralni (intersticijalni) miomi nastaju u miometrijumu materice. Napredovanjem u veličini oni se približavaju endometrijumu ili perimetrijumu i mijenjaju konture materične šupljine ili površine materice. Veliki intramuralni miomi su često praćeni velikim menstrualnim krvarenjima.
Submukozni (subendometrijalni) miomi, koji se nalaze ispod endometrijuma, rastući prominiraju ka šupljini materice i mogu biti sesilni miomi ili pendularnog tipa (polipi). Iako su procentualno među najrjeđim formama mioma, submukozni miomi su klinički najvažniji jer samom pojavom u neposrednoj blizini endometrijuma kompromituju vaskularizaciju endometrijuma i mogu izazvati obilna produžena i neuredna menstualna krvarenja koja mogu biti uzrok anemija većeg stepena. Takođe, pendularne submukozne miome materica prepoznaje kao strano tijelo, pa u skladu sa tim izazivaju povremene materične kontrakcije koje mogu odvojiti miome od svoje baze i izazvati naknadna krvarenja, nekrozu mioma, infekcije. Na peteljci izduženi miomi koji prominiraju ka vagini i introitusu kroz cervikalni kanal se nazivaju nascentni miomi (“miom koji se rađa”).
Subserozni miomi nalaze se neposredno ispod seroze materice i najčešće prominiraju ka peritonealnoj šupljini. Kako napreduju, imaju tendenciju da se formiraju na uzanoj peteljci što može biti potencijalno opasno iz razloga mogućeg uvrtanja-torkviranja mioma oko ose, tj. peteljke, što dovodi do prekida cirkulacije i nekroze mioma, jakih bolova u maloj karlici, infekcije i pojave akutnog abdomena kao krajnjeg stanja, što zahtijeva hitnu hiruršku intervenciju.
Klinička slika
Najveći broj mioma uopšte ne pokazuje simptome, naročito u početnim fazama razvoja. Simptomi se javljaju u 20-50% pacijentkinja kod kojih je verifikovana miomatozna materica. To svakako zavisi od lokalizacije, dijametra mioma, sekundarnih promjena u miomu i o tome da li je pacijentkinja trudna ili ne. Najznačajniji simptomi su: VAGINALNO KRVARENJE u vidu iregularnih produženih obilnih vaginalnih krvarenja, što ima za posljedicu upornu anemiju. BOL ukoliko se javi najčešće se javlja postepeno, više u vidu tupog bola ili osjećanja težine u stomaku. Obično je posljedica degenerativnih promjena unutar samog mioma, zatim pritisak mioma većeg dijametra na senzitivne nervne završetke okolnih tkiva i organa. Ukoliko se javi akutni jak bol on se može javiti kod pedunkularnih mioma ili je posljedica uvrtanja i nekroze mioma. U veličini uznapredovao miom može izvršiti PRITISAK na susjedne organe kao što je mokraćna bešika i izazivanja dizurije, polakizurije i retencije urina, pritisak na debelo crijevo i rektum i izazivanje opstipacije. Kod ekstremno velikih mioma moguće su komplikacije tipa kompesije venskih i nervnih pleksusa male karlice, kompresija crijeva i izazivanje ileusa – pritisak na ureter izaziva stazu-hidroureter i kao krajnju komplikaciju hidronefrozu odgovarajućeg bubrega. Smatra se da je miom uzrok NEPLODNOSTI u 2-10% pacijentkinja.
Miomi na peteljci koji ispunjavaju materičnu šupljinu, submukozni miom koji deformiše endometrijum ili veliki miomi koji deformišu čitavu matericu, su razlog nemogućnosti začeća ili implantiranja oplođene jajne ćelije u već deformisan endometrijum.
Miomatozno izmijenjen zid materice predstavlja nepovoljnu sredinu za razvitak embriona pa su SPONTANI POBAČAJI dva puta češći kod žena sa miomima materice.
Dodajte komentar