Loading...
Trenutno ste u:  Medical  >  izdanje br. 107  >  Aktuelni tekst

Seksualno zlostavljanje djece

Objavio   /  

Udruženje pedijatara Crne Gore organizovalo je 01. februara u hotelu Podgorica sastanak na temu Seksualno zlostavljanje djece. Sastanak je podržala farmaceutska kompanija Hemofarm AD. Sastanku su prisustvovali dječiji hirurzi, ginekolozi, predstavnici UNICEF-a, predstavnici WHO, socijalni radnici iz Centra za socijalni rad Podgorica i Nikšić, predstavnici NVO sektora i mediji. Cilj sastanka je bio da se doprinese rasvjetljavanju i rJešavanju ovog problema…

zlostavljanjeUdruženje pedijatara Crne Gore organizovalo je 01. februara u hotelu Podgorica sastanak na temu Seksualno zlostavljanje djece. Sastanak je podržala farmaceutska kompanija  Hemofarm AD. Sastanku su prisustvovali dječiji hirurzi, ginekolozi, predstavnici UNICEF-a, predstavnici WHO, socijalni radnici iz Centra za socijalni rad  Podgorica i Nikšić, predstavnici NVO sektora i mediji. Cilj sastanka je bio da se doprinese rasvjetljavanju i rJešavanju ovog problema.

Prisutne je u ime organizatora skupa pozdravila Dr Veselinka Lola Đurišić, sekretar udruženja pedijatara Crne Gore, ukazujući na ozbiljnost problema kada je u pitanju zlostavljanje bilo koje vrste, pozivajući prisutne da se uključe u diskusiju kako bi zajedno došli do zaključaka kako najbolje djelovati i zaštititi najmlađu populaciju. 

Dr Vesna Mačić, spec. pedijatar iz Doma zdravlja Kotor, ukazala je na činjenicu da su zlostavljači najbliži članovi porodice, rođaci, porodični prijatelji, kumovi ili komšije. Najveći problem djeci predstavlja upravo to što su to osobe u koje oni imaju veliko povjerenje.

Istakla je da su oblici seksualnog zlostavljanja seksualno dodirivanje, milovanje djeteta, tjeranje djeteta na diranje zlostavljačevih genitalija, izvođenje oralnog seksa, prisilni ili neprisilni vaginalni ili analni seksualni odnos sa djetetom, tjeranje djeteta na poziranje, skidanje i pokazivanje intimnih djelova tijela ili izvođenje seksualnih radnji, špijuniranje djeteta dok je u kupatilu ili spavaćoj sobi, izlaganje djeteta pornografskim snimcima, knjigama, časopisima i pornografskim materijalima.

S obzirom da je glavni problem kako prepoznati zlostavljano dijete, dr Mačić je istakla osnovne simptome.

- Svega 10 odsto tjelesnih dokaza imate kod zlostavljenog djeteta. Naravno, to nije jedan atak, to je nešto što traje i ponavlja se, pa te tegobe dijelimo na fizičke i emocionalne. U fizičke spadaju: otežano sjedanje, otežano kretanje, bolovi pri mokrenju, bolovi u trbuhu, iznenadno gubljenje i dobijanje tjelesne težine, krvarenje ili modrice oko genitalija, infekcije genitalija i seksualno prenosive bolesti. U emocionalne tegobe spadaju: veoma teške emocionalne tegobe, glavobolje, poremećaji ponašanja, ljutnja, strah, bijes, loš uspjeh u školi, depresija, suicidna ponašanja, samopovređivanja, bolesti zavisnosti i promiskuitet.

Vrlo je teško prepoznati da se radilo o tome, a i kada se dokaže, ljekar je prvi koji sa tim djetetom treba da povede razgovor. Nije poželjno da roditelji budu prisutni, pogotovo ako su oni zlostavljači. U razgovoru se ne treba služiti sugestivnim pitanjima i ne pokazivati jake emocije. Kasnije je potrebno uključiti psihologe, psihoterapeute, socijalne radnike, pedagoge i dr. – kazala je dr Mičić.

Dr Mičić smatra da je potrebno da se formiraju timovi koji će biti na jednom mjestu tako da djetetu koje je traumatizovano bude olakšano da u prvom razgovoru kaže kroz šta je prošlo, odnosno da ne ponavlja priču i terapeutu, socijalnom radniku i psihijatru.

Naglašavajući da je proces razotkrivanja zlostavljanja vrlo komplikovan i da je to zapravo početak liječenja, ukazala je da djeca tek u odrasloj dobi nađu priliku da progovore o zlostavljanju, zato što postoji strah od odbijanja od vlastite porodice, postoji sram i osjećaj krivice. Takva djeca su izdata od osobe koju vole i od osobe koja treba da ih štiti.

Sanja Vujović, psihoterapeut iz Nikšića, objasnila je psihološki aspekt žrtve i na koji način se možete eventualno posumnjati i prepoznati žrtva, i na koji način treba sa njom razgovarati. S obzirom da se uvijek nameće pitanje zašto baš djeca, Vujović je objasnila da su djeca podložna svim vidovima nasilja, da su to bespomoćna bića koja zavise od brige odraslih.

- Takva im je životna pozicija, zavise od odraslih, učimo ih da slušaju odrasle, da im ne protivrječe, takva je njihova pozicija u odnosu na odrasle, to ih i čini podložnim nasilju, naivna su i ranjiva. Vujović ističe da je po statistici svaka treća djevojčica žrtva i da takva djeca nemaju povjerenje u druge ljude. Svako traumatizovano dijete je u regresiji, a to znači da ide na niže nivoe reagovanja.

- Dijete postaje ankciozno, pretjerano mirno, dolazi i do paničnih napada, plašljivo je i povučeno. Drugi ekstrem je agresivnost, pretjerana plačljivost, nekontrolisano vrištanje. Ova djeca, kao i sva djeca kojima su povrijeđene tjelesne granice, osjetljiva su na dodir.

Kada dijete dođe u ordinaciju, prve podatke uzimamo od roditelja, međutim roditelji daju socijalno poželjne odgovore, biografija djeteta je negdje prelomljena kroz psihički interpersonalni svijet, zato su nam nezamjenljivi podaci koje dobijamo od djeteta. Zbog toga bi dobro bilo da je dijete bez roditelja dok razgovaramo o ovome sa njim. Ne razgovara se jednako sa djetetom od tri, pet ili deset godina, jer djeca nisu, prije svega, verbalno vješta. Pristup djetetu treba da bude aktivan, prijateljski i ravnopravan, u relaksiranoj atmosferi. Treba im postavljati jednostavna pitanja, hipotetička pitanja se postavljaju, koja ostavljaju prostor za njegovu maštu i kao neki poziv u igru, ne plašiti dijete komplikovanim pitanjima. Vaše ponašanje treba biti kao neki istraživački rad – ukazala je Vujović ističući da djeca nikada ne lažu o seksualnom zlostavljanju.

Strana: 1 2 3

    Štampaj       Email
  • Published: 106 days ago on Mart 8, 2018
  • Objavio:
  • Last Modified: Mart 8, 2018 @ 11:42 pm
  • Filed Under: izdanje br. 107