“Ljudsko biće je poput drveta. Ima svoj korijen u zemljištu i potencijal da procvjeta.”
Da li će procvjetati umnogome zavisi od mentalne klime u porodici. Emocionalna hladnoća, distanciranost između pojedinih članova, konfliktni odnosi i stalna napetost unutar porodičnog sistema pogoduje nastanku mnogih psihosomatskih bolesti i poremećaja.
Biti roditelj je najteža i najodgovornija uloga koju pojedinac može imati. Sam čin rođenja, iako sasvim prirodan proces, predstavlja svojevrstan stres i za majku i za bebu. Psiha žene se mijenja i ona se suočava sa jednom novom zahtjevnom i kompleksnom ulogom.
Kada beba dođe na svijet dočeka je osmjeh i nježan glas mame, zagrljaj tate, topla dobrodošlica i zrno sreće je posijano (ili nije – zavisno od okolnosti). Beba razumije, ne zna riječi, ne zna slova ali razumije svaku vašu emociju, bilo pozitivnu ili negativnu koju joj uputite. Beba, dakle, razumije na emotivnom nivou, na nivou senzacija. Ona prima razne draži intrauterino, a naročito nakon rođenja već prvim danom života. U zavisnosti koje poruke primi ona stiče utisak da je svijet pretežno prijatno ili neprijatno mjesto. Ukoliko su poruke podržavajuće, ohrabrujuće, pune toplne i nježnosti, razvija se osjećaj lične vrijednosti, zadovoljstva, povjerenja i ljubavi (prema sebi i okolini). U suprotnom, ako odrasta u okruženju koje je negativno, ugrožavajuće, dijete može da čitav svijet posmatra kao neprijateljsko područje i da odrasta sa osjećajem niže vrijednosti (koje kasnije kompenzuje raznim, najčešće negativnim načinima).
Iz tog razloga, osnovna uloga roditelja je da pruži sigurnost, ljubav i zaštitu, kao i da omogući da se razvije potencijal koji svako dijete nosi u sebi, da ga podstiče, da ga osposobi za život, odnosno, da ga nauči vještinama koje će mu pomoći da se uklopi u svijet odraslih.
Za pravilan razvoj djeteta potrebno je da oba roditelja budu uključena u proces vaspitanja. Ravnopravno roditeljsko partnerstvo koje se preporučuje danas, podrazumijeva svakodnevno dogovaranje jednog i drugog roditelja kako bi zajednički planirali dan, obaveze, zadatke ali i zadovoljstva, uživanja i sitne radosti. Takvim načinom funkcionisanja, kroz podjelu odgovornosti, izbjegava se preopterećenost samo jednog roditelja, što posljedično smanjuje negativnu klimu u porodici, na koju su djeca posebno osjetljiva. Dijete stvara predstavu o sebi na osnovu komentara drugih o njemu, u prvom redu roditelja ali i ostalih značajnih figura iz njegvog okruženja.
“Djeca su nerijetko onakva kakvim ih nazivamo da jesu.” Uzmimo primjer djeteta koji ima prosječnu inteligenciju i koje odrasta u sredini koja mu šalje poruke: „Kako si glup, ružan, smotan…nesposoban, …Nikad ništa ne uradiš kako treba“, i sli;ne, poruke koje vrijeđaju i omalovažavaju njegovu ličnost. Sigurno je da će takav način ophođenja uticati na stvaranje nesigurnosti i razvoja niskog samopouzdanja i samopoštovanja, kasnije, u odraslom dobu i kompleksa niže vrijednosti. Takva osoba, zbog straha od neuspjeha najčešće ostaje u komfornoj zoni i rijetko uspije da razvije svoj puni potencijal.
U zavisnosti od toga da li se vaspitni uticaj roditelja na dijete kreće od apsolutne kontrole do zanemarivanja djeteta, razlikujemo 4 osnovne vrste roditeljskog stila, sa naznakom da se u praksi najčešće kombinuju neki od njih.
- Autoritarni vaspitni stil gdje vladaju stroga disciplina i pravila. Roditelj ima velika očekivanja i zahtjeve prema djetetu. Karakteriše ga apsolutno nametanje roditeljskog autoriteta bez prostora za razumijevanje i zadovoljavanje potreba djeteta, uz međusobnu emotivnu distanciranost. Ovakav način vaspitanja formira prilično nesigurno dijete, koje je u stalnoj potrebi da zadovolji očekivanja roditelja kako bi se osjećalo voljeno i priznato. Takva djeca mogu biti povučena, nepovjerljiva, mada ukoliko u porodici postoji neki oblik nasilja, čak i agresivna.
- Permisivni vaspitni stil je suprotan pomenutom, gdje ne postoje nikakvi zahtjevi, niti ograničenja od strane roditelja prema djetetu. Naizgled topao odnos pun razumijevanja, međutim, zbog pretjerane popustljivosti roditelji kasnije nisu u stanju da savladaju svoju djecu, odnosno postoji slaba mogućnost kontrole. Roditelji sa ovakvim tipom vaspitanja najčešće čine za dijete sve, pa čak i ono što bi trebalo dijete da uradi samo, tako da kasnije izrasta u osobu koja ne zna da se suočava i nosi sa životnim problemima, koja je nesnalažljiva i impulsivna ukoliko se njegove potrebe trenutno ne zadovolje.
- Indiferentan tip vaspitanja karakteriše slaba kontrola, kao i emocionalna hladnoća od strane roditelja. Dijete je prilično zanemareno, prepušteno samom sebi, bez pohvala, često i bez kritika, sa osjećajem odbačenosti i nepripadanja. Takva djeca su često neposlušna, neprimjerenog ponašanja, sa bazičnim osjećajem nesigurnosti, slabe samokontrole.
- Vaspitni stil koji se preporučuje jeste Autoritativni. Podrazumijeva topao emotivni odnos, pun razumijevanja, sa odmjerenim zahtjevima i realnim očekivanjima od strane roditelja, sa otvorenom obostranom komunikacijom, kongruentnim, podržavajućim porukama, gdje je roditelj istinski zainteresovan za njegove probleme i potrebe. Ukoliko postoji potreba za kritikom – kritikuje se djetetovo ponašanje, a ne njegova ličnost (umjesto-„baš si glup“, treba reći – „tvoj postupak je bio nepromišljen“,…). Autoritet se ne gradi pomoću straha i batina, već ispravnošću, dosljednošću i povjerenjem. Roditelji koji praktikuju ovaj vaspitni stil umiju da pruže ljubav i podršku djetetu, ali i da čvrstim stavom postave granice koje su izuzetno značajne za razvoj i formiranje, kasnije, zdrave zrele osobe. Djeca roditelja čiji je ovo dominantan stil vaspitanja izrastaju u samopouzdane ličnosti koje nemaju problem sa prihvatanjem autoriteta, obaveza i odgovornosti, koja su sigurna u sebe i koja imaju visoku samokontrolu.
Zato, dragi roditelji, pomozite svom djetetu da procvjeta. Budite svjesni poruka koje mu šaljete (bilo kroz verbalnu ili neverbalnu komunikaciju, bilo kroz sopstveno ponašanje). Iako ih vi brzo zaboravite, neke od njih padnu na tlo i ostaju kao trajni pečat, potisnut ali itekako prisutan u dječijoj memoriji.
Adrijana Barović, defektolog – spec. pedagog
Član Stručnog tima u JU za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju
korisnika psihoaktivnih supstanci – Podgorica, na Kakarickoj gori
Dodajte komentar